Književnim radom se Martić bavio punih šezdeset godina, ispjevao je preko sto tisuća stihova što ga čini najplodnijim književnikom u BiH u 19. stoljeću. Napisao je samo nekoliko proznih djela.

Dok je studirao filozofiju u Zagrebu ušao je u društvo vodećih iliraca i oduševio se njihovim idejama i pokretom te je i sam postao narodni preporoditelj. Svoje je pjesme potpisivao «Ljubomir Martić ilir iz Hercegovine» a tako potpisuje i pjesmu Pozdrav Danici objavljen u VIII broju «Danice ilirske» za 1842. godinu. Iste godine objavljuje u Vrazovom Kolu pjesmu Plač Bosne.

Sunce žarko, sakrij se pod oblake!

Sinje more, razdri brijege jake!

Sorite se visoke planine!

Procvilite, prebijele stine!

Zapišite, sivi sokolovi!

Pocrnite, bijeli labudovi!

Od jauka bijednih tavničara

Ggdnih rana, krvavih handžara.

Evo ima trista godinica,

Kako kod nas kuka kukavica,

Krv nedužnu otkako lijemo,

I za ime Krista vojujemo,

Drobna čeda maču podnosimo,

Sijede djede na kolju gledimo,

Otce naše groznih u okova,

A matere pod nogam hatova,

S vrućim znojem oremo, žanjemo,

A hlebcu se najest ne možemo…

Pjesma je elegija u kojoj pjesnik žali jer ne vidi nikakve nade da Bosna dobije slobodu. Gleda rasulo svoga naroda, a pjesma je poziv Evropi za pomoć Bosni.

Fra Grgo Martić objavljivao je pod pseudonimima Fr. Gr. M-ć, Ljubomir, M.G., fra Grgo, Radovan, Neznan Poznanović, u raznim hrvatskim časopisima.

Sve njegove pjesme ovog perioda tj. do početka rada na Osvetnicima imaju prigodno značenje, a njihova književna vrijednost je neznatna. Cjelokupni književni rad možemo podijeliti na prigodne pjesme, epske pjesme, i religiozne pjesme. Najviše je slave stekao Osvetnicima ali se obilježja rada mogu vidjeti i po prigodnicama. Neki kritičari te kratke pjesme ističu kao najbolje u njegovu radu. Ovdje ću navesti početak njegove Spomenica uz moju pedesetogodišnju misnikovanja sbog osobnog motiva koji sadrži.

Ti, Bože sveti, besmrtni i jaki,

Kog te stvoriteljem priznava svaki,

Štogođ ih se sjajem pod sunčevim kreće

Ili pod nebesnim utvrdama lijeće,

I što hrame plodne ravnine i gore,

Il valovno mrijesti pod dubinam more:

Sve to tebe, vječnog gospodara štuje

I sveudilj se tvojoj moći ponizuje

E, čim sunce žarko iza mora sine,

Cijelo podnebesje rado mu se svine,

Spram njim ptice pjevnu iz zelena busa,

Njem se prigne cvijet saljiljana rusa

I klanja se klasje, što podolje kiti.

I trepere s lozja grozdi vinoviti.

Ah! Što ne bi žarko to sijalo sunce

I grijalo gorja, dole i vrhunce,

Što li spram njim ne će pjevat s lozja ptice,

Što li ne bi cvale ruže i ljubice,

Što li ne bi morski židali se vali

I dubljine svoje na poklon mu zvali!…

A to sunce Ti  si, o sveti Gospode!

Što stvori i sredi i zemlju i vode,

I da svakom biću zgode neizbrojne

Žića, al uz to i zakone stojne,

Pak se miču stvori i zakone slijede

I svaki stalno svome cilju grede.

Samo čovjek budi uz slobodnu volju

Vijekom se trsi štić sudbinu bolju,

Rad šta proučava i zvijezde bajne

Hteč dokučit mnom tvoje vječne tajne

I utražit svrhu beskrajne iskoni

Al sve više tlapi, što u dublje roni,

Te zamah se umnik s razumivom trudi;

Jer u mašti bujnoj neizvjestan bludi

I premda mu među izvjesnu odijeli;

Do koje no da se umnostvovati smjeli,

Ipak se oholi za zaznosja drska

I zakonu vječnom podvrći se mrska,

Kad ne poima prvlje tvoj odlučaj pravi,

Dok ga istiniti učitelj ne javi,

Sin tvoj Isus, Oče, kog ti iz visina

Posla da rasvijetli zastor umnih tmina…

Iz ovih navedenih stihova može  se osjetiti da pjesma ne potječe iz nekog jedinstvenog osjećaja nego da je više samo nizanje stihova jednog za drugim. Pisac je, valjda,osjećao potrebu da povodom pedesetogodišnjice misnikovanja nešto napiše, ali kako nije imao nikakve jake osjećaje jednostavno je u stihove stavio svoje svakidašnje misli.

Kritičari jednom od najljepših Martićevih pjesama smatraju Tužni glas za vječni spomen Ivanu Franji Jukiću. Početak joj glasi:

Eto doli za tursku krajinu

Banjaluka na vodi Vrbasu

Naših starih ostala gradina

Dosta puta krvlju ukaljana,

Dosta pustih ostavila kapa,

Puno kletih zapamtila jada;

Tu se često kobne sluče stvari,

Pa se česti jadni čuju glasi.

Nu to, brate, davno nije bilo,

O Jurjevu ljetošnjemu dnevu:

Sinu munja u pol bijela dana,

Stade žarko počivati suce,

Sjajno sakri u oblaku lice;

Pada magla od neba do tala,

Pokri tamna brda i doline,

Po krajini visoke planine,

Pa stadoše dažditi oblaci,

Nije, pobro, rosom rosovitom,

Već olujom puno grozovitom

……

Štogod živo tu se prigodilo,

Nica pada, crnu zemlju ljubi,

Tuče prsa, bije se za grijehe;

U koga je se prigodila majka,

On sa svojom oprašta se starom,

U kog vjerna desila se ljuba

I on pada u krioce vjernoj!

………

Smrkni dane ne ogrnio mi,

Stani žarko, ne grijalo sunce,

Ječite gore, ne zelenite ga,

Ne cvijetaj smilje i bosilje,

Moje drage ne igrajte druge,

Ravrzite i vesela sijela,

Ne pjevajte. Čobani mlađahni,

Zaturite diple i svirale,

Zatuhlite gusle i tambure…

U istom tonu se pjesma i nastavlja, izraz je jak, pun uvjerenja i zanosa ali dojam djelomično kvari pretjerana patetičnost. Današnji čitalac koji ne zna šta je za Bosnu značio Jukić teško može pratiti pjesmu i osjetiti potresnost događaja kakav je za bosanske kršćane bila smrt ovog čovjeka.

I u ostalim svojim prigodnicama Martić nigdje ne uspjeva stvoriti pravu pjesmu nego se gubi u građi riječi – opjejava ali ne pjeva.

Negdje krajem pedesetih godina 19. stoljeća Martić počinje raditi na svom  životnom djelu – ciklus epskih pjesama pod nazivom Osvetnici. Uvidjevši snagu epike u vremenu u kome je živiu odlučio je opjevati događaje svoga vremena i sve ono što je čuo ili iz djetinstva zapamtio. U tim knjigama, kako sam ističe, ne inzistira na umjetničkoj vrijednosti nego više na povijesnoj istinitosti i vjerodostojnosti. Dijelovi Osvetnika izlazili su ovim redoslijedom: Obrenov 1861; Luka Vukalović i boj na Grahovu 1862; Boj turski i crnogorski god. 1862. 1865.; Kiko i Zelić. Događaj u Bosni od god.1832.1876.; Ustanak u Bosni i Hercegovini od godine1876-8. i bojevi srbski i crnogorski 1881.; Hadži-Lojina krajina 1881.; Posjednuće Bosne i Hercegovine po cesaro-kraljevskoj vojsci god 1878. 1883.;

Sve ove pjesme odnosno knjige objavljene su neovisno jedna od druge u Zagrebu, Osijeku i Đakovu. Prvi put su skupljene u jednu knjigu 1893. i tada dobivaju naslov Osvetnici.

U prvom dijelu Osvetnika, Obrenovu, Martić piše o dragi Obrenovu koji se osvetio Šahin-agi koji mu je obeščastio ženu, zapalio kuću a njega zatvorio u trebinjsku kulu. Nakon što grom ruši kulu Obrenov bježi i nemilosrdno se osvećuje Šahin-agi.

U drugom dijelu – Luka Vukalović i boj na Grahovu opjevana je bitka između Crnogoraca i Turaka. Crnogorci su pobjedili zahvaljujući najviše zahvaljujući Luki Vukaloviću koji se odmetnuo jer nije više mogao podnositi turski zulum.

Ovdje navodim Lukin govor ženi na rastanku

S bogom ostaj, moja ljubo vjerna!

Pripazi mi sijedu roditeljsku,

Da joj žao ne ostane na te,

I na mene gojenika svoga;

Jer će meni mrijet biti teško,

Ako na me suzu pusti gorku;

Za Bogom je roditeljska prva,

Pa i tebi ko i meni ljubo!-

Pazite se i pomažite se

I pašite sjerotinju nadom,

Dan za danom i Đurđev će doći,

Ako nama Bog i sreća dade,

Vaše tašte neće biti nade.

Luka Vukalović je junak i u trećem dijelu osvetnika a tu su još i knjaz Nikola i Omer-paša.

U četvrtom dijelu opjevani su događaji oko pobune Kike i Zelić 1832. o kojima sam ranije pisala.

Peti dio govori o ustancima koji su imali presudno značenje za narod u Bosni i Hercegovini. Te ustanke su pomagali i Crnogorci i Hrvati i Srbi što je pjesnik i isticao. Ovako piše o traženju pomoći od Crne gore:

Pomagajte vječni zatočenici

Za krst časni i slobodu svetu,

Što živjesmo više nema,

Age su nam pritužile duši,

Niti siti od dohotka prava,

Nije dosta da im službujemo

Niti dosta da ih dočikamo

Cijele kuće na ljetna hladanja,

I još uz njih izjelice sluge.

Što naoštre preko zime zube,

Da se ljeti najedu pogača,

I vode je teško nanijeti,

A nekmo li nanijeti mliva;

…………

Tužimo se u gradu sudniku,

Al i njemu naše age sude

………..

Vrijeme došlo, muke ga donijele,

prelit suzam dome i grobišta

I potrnut badnjak na ognjišta…

U šestom dijelu govori se o otporu bosanskih muslimana austrijskoj okupaciji.

U zadnjem dijelu opjevano je konačno «posjednuće» Bosne i Hercegovine od strane Austrije u čemu je i sam pjesnik imao određenu ulogu.

Osvetnici su najopsežnije, najpoznatije i najčitanije djelo o kome se najviše pisalo. Po njima je Martić nazvan «hrvatskim Homerom». Kritičari su imali različita mišljenja o ovom djelu, od uzdizanja u zvijezd – čak do Homera, pa do potpunog  negiranja postijanja ikakve umjetničke vrijednosti u njima. Kažu da je pjevanje u njima tvrdo i nerazumljivo i da se priča gubi u sitnim opisima. Nedostaje zajednička kompozicija pa neki dijelovi nemaju ni veze ni jedinstva.

Pored Osvetnika najveće pjesničko djelo fra Grge Martića su Posvetnici u kojima se pjesnik želi odužiti vjeri, Crkvi i franjevačkom redu. Sastoje se u više pjesama u kojima je opjevava svoj svećenički život, život sv. Franje Asiškog, Život sv. Antuna Padovanskog, slavi obljetnicu pape Lava XIII i drugih ljudi vezanih za crkvu. Oko umjetničke vrijednosti Posvetnika mišljenja kritičara se također razlikuju mišljenja kritičara se također  ne slažu ali stoji mišljenje da su znatno slabiji od Osvetnika. Za primjer navodim dio Pjesničke kitice svetoga Frane Asiškog:

Kad množ druga Frano steče

Nebrojenijeh po svijetu,

U Asiz jim zbor nareče,

Da se tu s njim svi susretu,

Koji su mu slijedci pravi,

Da im stalam rad postavi

Pa gdje u grad tu nagrnu

Nenadane odsvud čete

U odijelu grubu, crnu,

Grad zamnije, puk se smete,

Čudeći se  čudnoj vojsci,

Ne znav, kud će takvi bojci.

Nu zgledavši ljude čudne,

Gologlave, bosonoge,

S teška puta toli trudne,

Sve nevoljne i uboge,

Sjetili se da te čete

Frani idu na Zavjete.

  *Grgin spomenik u Zagrebu u ulici koja nosi njegovo ime ,(rad kipara Milkulina)

Od većih epskih djela Martić je napisao epopeju Boj na kosovu godine 1389. , no ni to djelo nije bilo baš uspjelo.

U njegovom stvaralaštvu značajno mjesto zauzimaju putopisi a naročito Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god 1882. Ovdje fra Grgo ostvaruje jednistavnist pričanja i zanimljuvost opisa krajeva i mjesta kroz koja je prolazio. Piše o slikovitim nazivima mjesta, planina, rijeka i izvora i ta mjesta u djelu puna su iskričavih asocijacija. Najviše se zadržavao na opisima prirodnih ljepota, naselja i ljudi u dolini Neretva i dijela jadranske obale od Stona do Dubrovnika. U opisima Dubrovnika piše o njegovoj slavnoj prošlosti i povijesnim zaslugama. Neki kažu da je ovo najvrijednije Martićevo poetsko djelo u cjelini, jer tu do izraza dolazi snaga pjesnikove riječi, jednostavnost i jezgrovitost izraza, duhovitost i svježina jezika.

Osim ovog putopisa napisao je i nekolko putnih bilježaka: Katolici u Bugarskoj 1858., Katolici u Vlaškoj 1858., Katolici u Hercegovini 1860

U Martićevim memoarima, pod naslovom Zapamćenja, govori se i piše kao o vrlo značajnom prilogu kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Objavljena su prvi put 1906. godine u Zagrebu u redakciji Ferde Šišića.

U Zapamćenjima je obuhvaćeno vrijeme od 1829. do okupacije BiH 1878. Tu Martić iznosi sjećanja počevši od djetinstva i upoznavanja sa svijetom do vremena u kome je i sam autor prestao igrati važnu ulogu u političko-kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Djelo obiluje značajnim podacima o jednom vremenu, priča je uvijena u originalno i plastično kazivanje sa dosta duhovitih komentara. Šteta je što Martić nije više radio na proznom stvaralaštvu jer je očito da je imao što kazati i čime se poslužiti. Zapamćenja sigurno spadaju u bolje stranice naše memoarske literature.

Književni rad fra Grge Martića bio je neobično širok i plodan. Ostavio je preko stotinu tisuća stihova i nekolko proznih radova. Pisao je mnogo ali malo je dao, u dugom razdoblju od šest desetljeća nije se nimalo razvijao. Ostao je vječiti poklonik narodne pjesme, nije imao svoje individualnosti, mašte, invencije, emocionalnosti. Naravno, ima tu u vrijednih stvari koje znaju čitatelja oduševiti svojom čistoćom pjesničkog zanosa, što znači da je ipak pjesnih vrijedan pažnje, a i vrijednost Zapamćenj nije mala.

U zadnjem dijelu svog života u Kreševu fra Grgo Martić je stekao veliki broj prijatelja koji nisu dopustili da njegovo djelo bude zaboravljeno. Iako nije bio junak ni borac kao Jukić, ipak je bio dio naroda i s njime je zajedno živio i pomagao mu koliko je mogao. Zato je njgov život postao legendom prije smrti. Ostao je značajna figura, predstavnik jednog nemirnog i nesigurnog vremena u kojem je igrao značaju ulogu. Živio je za dobro naroda i umro je s utjehom da je ipak nešto učinio za njega.