Nenad Azizin Tanović

OBLICI

BOSANSKIH

DUS'A

Sarajevo/Kopenhagen

1994

... da je blagoslovena ruka koja siječe i pisa.

Mehmedaliji Maku Dizdaru

šehidu identiteta bosanskoga

A se leži Ljubljen u Vrhbosni rožden v Vrhbosni zakpan na svojini na plemenitoj.

Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah.

Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radžaju nova i nova godišnja doba.

I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.

I mišljah mojom smerti sve tče to konečno stati. Al nije i moja smert sve starša i sve tješnja je.

Kam mi usječe Dražeta a zapis upisa Husan ne da pokažu da bjeh vetč da me višlje neima.

v ljeto gospodnje 1258. kad svjetom vladaše Dobri Bog, a nad Bosnom bogme Prijezda

A se leži Berko Miotoš na svojoj zemlji na plemenitoj.

Ako češ mi bilig pogubiti pogubi ga, al ruhke i noghe svoje satčuvaj. Teržak je ovaj kam i za pokrenut, a još terži za privaliti. Kostji mi moje svoijom teržinom naržuljo. Ako u kostji moje još hoš kreti učin to i prosto ti i od men i od Bog bilo, al samo nejmoj Bakulinu kščer poljubti. Zbog njer mi je srdce prepuklo.

Ako je poljubiš pogubio te bog i moja te sudba strefila.

srpnja mjeseca 1317. ljeta po Gospodu

A se leži Hval Radohtič s Tanorova.

Davno sam ti lehgo i duhgo ti mi je lehžati. Molju vas ne popirajte me nogami bratjo i neviste. Ne nastupajte na me, nehmojte mi kostji pretresti.

Cijeli život dadoh drugima, Bogu, knezu Nespini, konjma, mojoj gospoji Vukavi i mojimi dobrimi. Sad hotju da bujdem na svojoj maloj plemenitoj baštini sa sobom malo sam. Hotču da se jednom od življenja ljudski odmorim.

Klet i proklet tko tče kreti u me.

ja potkovah mloge konje dobro, al' bogme i Bog potkova mene još bolje pa legoh zemji v tretji dan druge sedmice rujna 1183.

.... usijeci teržak kamen za stetčak, najterži i najtvrdji Pribile brate, da vjetčnosti mjera mohže biiti, a spomen mojoj jubavi.

Al' kad ga na njen grob staviš stavi ga malo postrani, jer ahko se podigne da joj lahkše budne diči se.

v drugu nedilju prosinca miseca ljeta 1201.

A se leži Hlapac Tihmilič.

I ovaj kamen svojim ruhkama usijekoh sebi za života da mltav vijekovma milno mohgu jedn dulg san iz života da odsanjam.

Da je blagosloven tko tče projti i proklit koji privali.

1417. ljeta po Gospodu u lipanj

6. .... ništa se nije promijenilo.

I dalje jedem zemlju i drujžim se sa svojom sjenom. 1204. po Gospodu u kolovozu

A se leži Borna Hlapojeva kšči.

Moje uho je tčulo tšto je moje srdce voljelo tčut.

Moje otči su vidjele ono tšto je moja želja poželjela vidjet.

Moja usta su rekla ono tšto je moj razum dozvolio.

Moje tijelo je uživalo užitke koje su nudili dani i notči.

I vidjeh da su istina i laž dva litca istog komedijanta baš ko u vremenu dan i notč.

I ništ mi ne bje jasno tad i nit tče mi jasno bit ikad.

Ne kretči u moj biljeg. Netču da se mjesetčeva svjetlost odmara na mojim golim kostma. Krač koji me ljubio i koji tče me zauvijek ljubti, a koji na mi ovi kam stavi, pronašče te i ispod tvoga biljega.

u sjeèanj me Gospod sasjeèe u ljeto 1193.

..... i samo oni koji mogu izdržati samotču otkriju da rijeke teku uzvodno, a vode nizvodno ....

1336.

A se leži Bakula Vlavič.

Igra je zvršena jer svahki novi dln imaje starjo ihme i istju notč.

Doklen sam bil bih i to dobro bih dok ne lehgoh u tudjoj zemlji, al bilig mi ponosit stoi na mojioj baštini.

Živu mi dani virno služaše, a mltvu mi notč i dalje za vjetčni san slujži.

Tko tče mi bilig pogubiti pogubio ga Bog.

ljeta Gospodnjeg 1259. Ja to ne brojah, al drugi kažu da toèno i više put brojahu. Lagali me ili ne lagali, sada mi to nije više ni važno.

10.

A se leži Milac Povržen od Gornjih strana na svojini na plemenitoj v Bosni.

Kad proletje dojde po tko zna koji put i moje bi pomahnitale kostji negdi išle za mirisom nekih starih, tajnih i tujdih jubavi.

A i život mi takav bje. U snovima bjeh ko planina, u mislima vitez, a u životu paž.

Ne prevrni moga kama, mogao bi vidjeti kako tèeš izgledati i ti.

dvadestog dana veljaèe 1165. ljeta Gospodnjeg

11.

A se leži Kulduk iz Soli.

Da mi se ispod biljega dič svaki bi mi novi dan bio po jedn pravi život.

travnja 1449.

12.

A se leži Ahmat Stuk na svojoj baštini na plemenitoj.

Nekt se znade da odtad otkad u polju se postavi taj biljeg kojino usijetče mi brat višlje ni putnici po zemji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju.

1192. ljeta po Gospodu u mjesec sjeèanj kad bje mlogo hladnije živom no mltvom

13.

A se leži Stanac Godinov sin na svojini na plemenitoj v Bosni.

Ne ubi me sedam rani od strila, kopja i sjekre, ne proždra me ni jena šumska zvir, ne proguta me rični vir, ni oganj ni zima mi ne zmetoše trag.

Ubi me Šipara jerbo mi se obečala a za drugog otšla. Prosto joj bilo sve, al ja tču našeg sina i dalje da sanjam makar sada sam.

Ne zvalite mi ovi kami. To su moje otči tkroz koje i daljše zvizde i Šiparu glidam.

1209. lito v listopad misic lip, al tujžan, jer nima vis'lje onog ts'o bi, a nima za mi ni onog ts'o tèe nekad opet bit.

14.

A se leži Ljuben Dragota na svojini na plemenitoj.

Zmreh i ni mi žal. Terško mi je tšto ne prejskotčih zijd vrejmena, tšto nejmadoh tri sin i tri kščerji pa da se ušestostrujčen vrejmenu dulgo izrugujem.

Tog mi je žal, ni življenja.

Ti projdi v miru i ne krejti u moj kam, jer ja nihkog nejmam da ga obaljenog vrejti. Ispod nisu samo moje kostji vetč moja zla sudba koja nejkog da zjaši vrejba.

1405. ljeto je po Gospodu, kad u Bosni kralj bješe Tvrdko našeg velikog kralja Tvrdka pervi sin.

15.

...... a ljubiti sam znao na sedamnaest natčina. I sada sam v smerti svojoj ja osto ja. Grizem kamen iznutra.

1387. ljeta po Gospodu, a mojih ot tog bje samo dvaest. Al' ne bih se mjenjo za tujdih stotinu.

16.

A se leži Kulduk Krilič u Usori zemji plemenitoj na baštini. V ime otca i sina i Svetoga Duha svetvornog da je proklet tko tče u me taknuti i privaliti, a blagosloven tko tče projti.

Za života ne zgrejših, ne utčinih nažo ni ljudma ni stoci. I Boga svatki dan spomenuh po dobru i po tri puti.

Sljedih put razuma ne srdca. I sad mi je togda žal.

A ti ak ti je osto jotš samo jedn dni življenja pred tebom je cijela budutčnost.

1268. ljeta po Gospodu v Usori u mom kraju

17.

.......

Ne prevrni moga biljega, jer tče sve tšto bješe mi i osta nada postat iluzja i tlapnja.

po Gospodu 1334. ljeta mjeseca tretjeg dana osmog v tverdom gradu Bobovcu.

18.

.... a kada kiši ti ne moreš, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotčarenje za oblak kadar postane obitčna voda.

1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju.

19.

.... ne plašim se ja vlkova vetč ljujdi. Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetčnost nadživio.

1377. , kad kralj nas' bješe Tvrtko

20.

A se leži na svoijoj na plemenitoj baštini Sermorad Ozrkov i duhgo mi ti je lejžati.

Kad mimo mohga kama projdeš, ako ti se želja javi da se Bogu za mir morje dujše pomoliš ti se tad za svoju dujšu pomol, a za moju nejmoj. Za mir moje dujše ti samo spomeni ime Grubačino i moja tče dujša od miline do sljedetčeg proletja da treperi i moj dobri duh da je ponovo ko nekad sanja.

Ahko izgovoriš ime njejzino neka ti dobri Bog da puno dobrih ljudi na tvojemu putu ma kud išo. I moja te zahvalnost pratila dovijeka.

v sedamnesti dan v ožujak ljeta 1322. po Gospodu
21.

A se ne leži junak Bogčin Radinič iz Bosne Srebrne.

Tugdje na njegovoj plemenitoj baštini uz kameni biljeg otca mu i dijeda i dijedovog dijede dijeda leži samo biljeg njeghov, jer je on zgibo i zalegho u tudijoj zemji, tamor gdi je i Sonce drugatčije i vjeter drugciji, a Bog, voda, vazduh i ljudi tujdi i duši njegvoj strani.

Kulinu, matču i kopju bjeh vjerniji no Radači i ni me togda ni stid ni žal. I kadah bih bil, kakor vi danaske jeste, opeta bih ja bil isti kakor ja bih. Vi nikdar nečte biti kako ja bi, a ja ne mogu višlje bit kako to nekdar bi.

Blagosloven tko protčita i zmisli se, a lud koji privali.

ljeta 1205. pet mjesec nakon ts'to v zemju leže i veliki ban Kulin

22.

Ase leži Čeprnja Dobrogost od Hotjena Žunovog sina sin.

Ono ts'to ja danaske znadem znatčes' sijutradani i ti. Zato ne jurji u sjutra. Lujtaj nejbom i trajži put do Mijeseca i zvijezda.

Zemjom i ispod zemje tčemo hojditi dulgo i zajidno.

Ak ne otideš ni ti do zvijesde o tčemu tčemo vjetčnost provodječi pritčati. I ne pijtaj se dal ti to mohžeš. Mohžeš, idi .... hojdi.

A otnaj tkoji mi biljig privali i na kostji moje zgazi zgazio ga Bog i po kostjima otca svog hojdo i sina svog.

u nevrime u prosinac ljeta Gospodnjeg 1328.

23.

U davno u slavno doba ja Prehten Kukleč legoh tujdi u Humu na svojini na plemenitoj zemlji otaca mojih v Bosni.

Kam mi usiče Ljubljen Miotoš, a zapis

I kad ne govore stečci ne šute

ureza dijak Hlapac.

Ja im srebrom platih za ruhke i znoj, a Bog tče im platiti za dobro djelo.

Ovaj biljeg su vrata na koja izadjoh da se višlje ne vretim, al nigdi ne odoh. I sad sam tuder, sve vidim, sve tčujem samo me se nitšta ne dotitče.

Tko mi biljeg obali i kostji razgasi Bog mu dal kostjima njehgovim istju sudbu, život pun lošljih ljudi i zlu ženu da ga žulji dulgo ko šjupalj zub.

u lijepom mjesecu legoh u zemju u svibnju u ljetu Gospodnjem 1345. Morda tèe me nadolazeèi miris lipa i kroz smrt pratiti.

24.

A se leži Klut od Dolnjih strana sin.

Legoh, jer se zmorih. Nisam vjerovo al sad znam da nikdar nije isti človek onaj kojino sajdi dlvo i otnaj kojino se u sjeni dlveta odmara. Dulgo sadih dlveta i ni mi tohga žal. Žal mi je tšto stajdoh.

Sujza koju pusti ona koju voljoh terža mi je no ovi kam koji na me ona stavi.

I da se ne zboravi ko bjeh zapis mi ona stavi da sam cjel svoj vjek sajdio dlveta, a da se odmaram u sjeni ovog kami.

v drugi vtorak v kolovozu 1288. ljeta, a Prijezda sin Prijezdin bje ban na Bosni

25.

A se leži Dinko Vlkac mlajdji od dvaest proletja a berži od jesenjeg vjetra. Ubi me na nevjeru zbog Vitače Semrod lojš sin od gorjega otca Žleba izdanek.

Kam usijetče Vitača, a zapis ovaj na biljig upisa Miltoš svojenom ruhkom, al samo ono tšto mu ona rijetče.

Bojže ti ak hoš i ak mož oprosti im. Ja nit mohgu nit hotju ni njem ni teb ni ojnom kog kam ovi pokriva.

Bože ako ovud projdeš i projtčitas' Dinkov kami još dulgo tčemo se nijemo Ti i ja glejdati u otči. A ako ne projdes ovuda nikada srest čemo se mi kad tad. I zmisli dotad s'ta tčes' mi rjet. Ja sam svoje rekla. I ni me nitčeg strah.

u ljetu Gospoda našega 1327. kad v Bosni bjes'e Stjepan Kotromaniè ban

26.

A se leži Linil gostja Hotjena najstarši sin.

Kuda ijdeš človeče?

Stani, razmisli. Osvrni se. Zar ti je vetja pamet u noghami no u glajvi?

Biljig usjetče najstaršem bratju najmladji Borjen, a pisa dijak Sanko.

v Vrhbosni ljeta 1402. kad u godni dani zmre vis'lje judi no ts'o se rodi, a kralj Bosne bjes'e Stjepan Ostoja, kopile kralja Tverdka, al narod sam tako htjede i tako on kraljem i bi

27.

A se leži Gorčin iz Soli.

Postoji tisuč natčina da se zmre, al ni jedan nije pravi.

Postoji hiljadu tisuča putova kojima živi hojde krojz dane, a mertvi kroz smerti. Zašt je sve tšto je lijepo poput najšarenijeh tica zajtvoreno u kaveze?

Ležim i grko mi je. Vse vidim, vse tčujem, vse sad znam, vse tičem al uzduh da udahnem nikako ne mogu. I zato vse još grtčije mi je, a dulgo ti mi je vako lejžati.

Ne prolazi mlad pored mohga kama proplakatču, jer tij si ono tšto ja bjeh i vidim lujdo trojšiš dni ko tšto ih ja strojših.

Ne prolajzi isti dan dvajput pored mohga kami ugrišču te.

1253. ljeta v srpanj mjesec lijep legoh v zemju ko srpom posjetèen

28.

A se je Tolmin Klk.

Tuj se rojdih tuj zmreh tuj mi kam na kostji Dobrogost stavi. Dat je samo znat kako moje kostji žulji kam Bog mu na njejgove kostji stavio jos' višlje i terže kami.

Notču kostjima svojim čujtim kak velka rijeka v zjutro tejče. I ja bih pošo z njom, al nešto me nevidljivo prijetči. Ono isto nešto tšto tejbi nejda korak da konatčnome cilju stigneš, a meni korak nejda da se ovlen vratim.

I znaj oni koji su otšli nisu tišli, tuj su. Tčekaju i broje daleke dni tko živi, a zaljubljeni buduče notči.

Tuj sam ja i kad zmisliš da si drugo neg to tšto jesi samo pogled na moj kam batci. I tišina tče ti rejti vse.

1429. v hladan mjesec v prosinac, al meni vis'lje nije zima

29.

A se ležim rad na svojini plemenitoj. Ime mi Vlk ot Humske zemje sin.

Ono tšto tču ti rejti ti privati al nejmoj mi vjerovati. Tij si ti, ja sam ja pa nam ni istine ne moraju biti iste. Kad budneš ko ja svedi svoj ratčun tko tšto svedoh ja svoj.

Ne najdaj se da tče biti vjetčno ono ts'to tče tek dojti, al ni ne žali za onijem tšto je projšlo. Vetčina ljudi ima malo znanje a velka otčekivanja. Oni tče zato uvijek optuživati jutče za ono tšto tče im se desiti sutra.

Ti voli trenutak u tkome jesi i usne koje te jube. Kašnje tče ti kostji ko sada moje mirno snivati ispod teržka kamena.

Ne prevali mi biljega mojega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumiješ sada ti možda me razumjedne tvojega sina neki sin.

v proklet dan legoh v zemju v ljetu 1209.

30.

A se leži Bokčilo u majke svoje jedini sin.

One koje ne pogodi kopje, ne raznese buzdovan, ne sasiče sjekra, ne zgodi zla kob te strefi strijela vrimena.

Od tog nejma štita ni zaklona ni tverde kule ni sklonita mijesta. Otd njena pogodka jedno se u smert sklonit mojžeš. Ali i mertav moreš još sto put umrijeti.

I ovi moj kam tko isteše i kutji svojoj vratja i projzore spravi dobro tce utčiniti. I mojim kostjma i mom srdcu bitče malo toplje.

1389. ljeta v lipnju kad lipe mirisahu, a Stjepan Dabis'a bi na Bosni gospodin i kralj

31.

A sej leži počteni knez Rastudije Prvonjeg na svojoj zemji na plemenitoj. U to doba bjeh junakom, mil bratiji i gospodinu Kulinu. Najbolji muž u Dubravah bih.

Ondak kad sam mogao nisam htio, sada kada hotču ne mogu ratširiti krila. Takva mi kob. Nisam otčajavao onda netču ni sada.

Al vidim da svi koji lete slete i da niko ne osta zauvijek u nebu sa svojom hrabroštču pa netču ni ja dovijeka ispod ovog kamena sa svojijem strahom.

Pristupite i žalite me, al ne popirajte me nogami, jer tčete biti vi kako jesam ja, a ja netču biti kakovi jeste vi.

Usijetče Veseoko Kukulamovič a pisa Gošt.

1233. ljeta kad bje nad Bosne ban Matej Ninoslav i vjera narodna opet narodu bje vratjena

32.

Va ime Boga Dobroga dobri Boštjani digoše ovi kam svoijem plemenitim ratnicim što legoše daleko od doma svojega da im biljeg bude na baštini u Bosni.

Kosti s bojnih polja im raznijes'e zvijeri, a tugu u živima zaliječi vrijeme. Iz plašta njihove slave svake godine sve vis'e kopiladi izlazi.

Odakle li samo dolaze?

Ne zgazi ovi kam on je spomen da iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve sami lični porazi.

Da je blagoslovena ruka koja siječe i pisa, a prokleta koja prevali.

1449. u kolovoz

33.

Ovaj biljeg je znamenje kneza Nenca, velikoga kneza bosanskoga, a postavi ga sin njegov knez Muven s Božijom pomočju i svojih virnih, a s inonom nijednom inom pomočiju nego on sam.

Ti koji protčitaš moj kam možda si hodio do zvijezda. I vratio se jer tami neima ništa do ponovo ti sam. Človek mojže vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije tčuo, okusti ono tšto nije otkusio, bit tami gdi nie bio, al uvijek i svagdi samo sebe može najti ili ne najti.

I da ostavih kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanjo.

Človeče, tako da niesi od Boga proklet, ne tikaj u me.

legoh 1094. ljeta kad bješe suša, pa u nebu ne bješe ni jedne suze za me

34.

V ime otca i sina i svetoga duha a se leži Vlkosava Dobra kneza Pribila kučnica.

A postavi si bilig vrh nje Hlap sin njejzinog brata Dabiživa kod nogu njenom gospodnu Pribilu na Lužinam na svojini plemenitoj, jer za njima ne osta ni sin ni kšči.

Gospodine koji pored kama hodiš spomeni Gospodu ime Pribilovo i dometni moje da nas se Gospod sjeti, jer ako to ne uradiš ti tko tče, jer ja ne rodih usta koja tče po dobru spominjati nas dvoje.

I molju vas ne nastupajte na me i ne prekopavajte moga doma vječnoga, jer moja je sudba da ja ne mogu višlje nigdje ubježati.

1352. v sjeèanj ove il prosinac ljeta prije, niko ne pamti

35.

A sej je kam od Trtiše.

Živjeh mirno, Boga moleč i zla ne misleč.

Ovden gde mi je kam ubi me grom.

Zašto, Bože?

Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobjem.

1174. ljeta po Gospodu nas'emu pisa mu brat Batiè

36.

A se leži dobri junak Krač Obodan na svojoj zemlji na plemenitoj baštini tu u Bosni gdje ni zemlja kostima nije pretvrda ni vječna notč tako dulga kao tšto to drugdje jest.

Ovi kam je, svojeglavi brate, kutča u koju mož utč al iz nje nemreš izč. A i višlje kud bi? Da te tak starog djetca tvoje djetce ponovo pameti utče, a najstarši sin da ti odmjeri od šake do lakta, ko tšto nekoč ti odmjeri otcu našemu. Dobro je dok sve imade svoje vrijeme i svoj tok. I neka se ne ponovi ono kad su mora potčela da otiču rijekama.

Želim ti dobar san duši brate Obodane i još puno unuka da ti kam zapišavaju ko tšto si ti zapišavo kam djeda našega, pa ti od te i take radosti kosti do Neba vrištale.

Govoraše brat Ozrko,a pisa tšto tču i kako tču Ivaniš. 1313. ljeta u mjesecu rujnu

37.

A se leži Sulduk a usiče kam otac.

Bože, mir daj snu duše njegove, a Ti i ja poravnajmo neporavnate ratčune.

Vas ste Troje u jednome, a ja sam sada sam, ali i sam ne bojim se Vas Troice.

Ako je nepravda Božija Volja tada je moja sudba biti protiv Boga.

Človekov sine ne privali ovi kam sina mojega on je spomen, i nek takav i ostane, Božije greške. Za mir moje duše ne pitaj ona svoje smirenje više ne može natč ni na ovom ni na onom svjetu.

1135. ljeto Gospodnje, a za me navjek kleto i prokleto

38.

A se leži dobri gost Mišljen prave vjere bosanske.

Biljeg postavi kšči Korija i na mi i na moju milu kučnicu Badaču.

Ti koji prolaziš projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe naše. Zalud ti je taj posao. Naši dani su izbrojani, naše notči potrošene, naši grijesi dim.

Svojih koraka se plaši, oni tče ti glave dojči na putu kojim hodiš.

I da znaš više vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno učinsmo za života svojih i Badača i ja.

Kam je usjeèen ljeta 1273. po Gospodu na Koèerini na baštini na zemlji plemenitoj Bosni, a pisao je Dabis'a.

39.

A se leže Krks'a i Kalija na svojini na plemenitoj u Ključu.

Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muž i žena i Bog nam dade mnogo djece.

A onda dvaest godin pošlje našeg prvog zajedničkog listopada gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo različito i poželjesmo različite želje.

I zatčudismo se da nas zajednički život utčini različitijim nego tšto ranije bjesmo.

Kad Krkša zmre za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.

Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetčini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo još i vetči stranci no tšto u življenju bjesmo. Al ako nam kosti razdvojiš jedno brez drugog bi zmreli ponovo i konatčno i u našoj drugoj smerti.

1447. kad kraljem Bosne bješe Stjepan Toma Ostojiè

40.

A se leži Toloje.

Ne prevrni mi ovi kam, ne prekidaj mi ovi dulgi san. Možda mi se bas' sad zdesi ono s'to željeh da mi se zdesi v življenju mom.

1066. kad vepr bjes'e gospodar v s'umi, a ja ...

41.

A se leži Didodrag Gojak na svojini na plemenitoj u Zahumlju u zemlji Bosni.

Zašto me mati rodi?

Jer ovdi ima višlje lažnog sunčevog zlata no snova, višlje vjetra no dobrih riječi, višlje praznine no ljubavi, višlje laži no istine, višlje uzimanja no davanja, ... Jer dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetč morom, notči nisu zdjele pune slatkih sanja, vetč burad puna gortčine.

Zašto me mati ti rodi?

Da budnem žedan, da budnem gladan, umoran, tujžan, ... i da me ti vode napojiš, sirom i hljebom nahraniš, čistom posteljom odmoriš, osmjehom razveseliš.

O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatčije da to hotče da uradi Kosara. Al' ona to netče. Hotče, al drugomu.

A ja hotču samo nju.

I zbog tog zgiboh. Al mati, nije to bil zalud.

Jer kad ona budne i stara i ružna i zla i kad se za njom, mati, nitko ne budne okreto, a onaj njen Juroje je iz kutče iščera i kad ne budne imala ni gdje ni kud tad če se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi. Al ja tad, mati, iz neba nejču doč. Ozgo tču sve to samo glidati.

Zbog tog zmreh majko mlad. Al zbog tega budutčeg trena mati, vridlo me i rodit.

Ti putniče koji moju patnju sada znaš ne privali mi biljiga, a privališ li ga Bog ti još terži na tvoje tilo stavio.

1167. ljeta kad bjehu pune vlkova s'ume

42.

A se leži Prijezda Viganj na svojini na plemenitoj ukraj Jajca tverdog grada v Bosni.

Hodih al' ne dojdoh, gradih, al' ne zgradih, sadih al' ne žnjeh, govorih mlogo al' ne iskazah skoro ništa, voljeh al' ne bjeh voljen, ....

Sad ojdoh, a ne piše mi se zvratit.

A stio bih, jer ništ ne zvrših.

Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tče isti Bog na tvoje kostji isti vakav kam da stavi. Ni ti nisi zvršil sve što si zmislil.

1303. po vremenu Gospodina, a Stjepana bana trinaesta v Bosni

43.

A se leži Asta, Bogčina Zloušiča kšči, a ne leži mi se.

Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livade projšetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.

Pa da i nebo pukne.

Ne bi mi bilo žal, .... ni stid.

Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji netčine utčine ts'to ja ne utčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja.

1422. ljeta kad se življenju radovaše sretni, a dobra Asta zalud, ko što i živje, zmre. Pisa Boriè, koji je volje, a usjeèe kam Stjepan Komuz muž od Hodidjeda.

44.

A se leži starac Radin, koji na zemlji Bosni bješe pravi sin, a sada i zauvjek na svojini plemenitoj u Vrhbosni.

V ime i otca i sina i svetoga Duha tražio si u sebi dublje no što tvoja dubina bješe i šire no što tvoja širina bi. U sve si u školjci duše svoje dirnuo, sve osmotrio, al ni Njega ni sebe nikada nisi dotaknuo.

Kako si sada, dok ležiš nepomičan, suvišan u proljetnoj kiši, jer čes' spoznati da iznad i ispod zemlje vrijeme drugačiji smisao ima i druge puteve kojima teče.

A On ti to odredio je. On. I ti mu vjeran bi i osta.

I držao si se rala, jer ti to tako rečeno bješe. I druge si savjetovao da ga se čvrsto drže. A znam sad ti je toga žal, jer voljeo bi da si se držao jarbola, jedra i vjetra i dotakao neki nedotaknuti žal.

Otče, starče Radine, blaga ti bila ispod tvog kama vječna tama. Dubok je predubok tvoj san, al jos' dublja je java.

Napisa Prehten, sin njegov, onaj što jedriti ode.

1317. ljeta vzalud tèekajutèi da se Gospod mom otcu javi.

45.

A se leži Mrkša kučnica.

Bože, bjeh boljša žena no krstjanka. Rojdih sedmero dice ot pet muža svojih. Gost Radin reče da su to mojih sedam smertnih griha. Oprosti mu bože misli njegove lude i izvedi ga na pravi put. Kako dite može biti grih? Ono je radost božija.

Prolazniče ne popiraj mi rukom il nogma moga biliga sedam če te strila u srce pogdit.

1333. lita v sidmom misicu.

46.

A se leži dobri Bostjanin Vlk Tomiš na svojoj baštini na plemenitoj.

Kad u zimu snijeg prekrije polja gdje sam za Mateja Ninoslava kralja naroda bosanskog ratovo ja još uvijek čujem ispod bijelog pokrova jauke kostiju ostavljenih i zvuke starih ratnih doboša.

I mada slutim da su u budučem vremenu sve dobijene bitke zauvijek izgubljene ne prevali mi ovi kam kojino moji dobri vojaci na me stavše, jer ja voljem slušati u vremenu kojeg više neimam doboše kojih višlje nigdi neima.

1240. ljeta legoh, a imadoh ljeta manjše no prstiju na tjelu svom.

47.

A se leži Vrsan Vlkcov sin, na baštini na plemenitoj u Soli.

Bože, ja za tvoje vezah srce svoje neraskidivim nitima istkanim u nemiru molitava mojih. Ubogi sam čovjek koji umjesto da ljubi usne ženske ljubih ime tvoje. U mojim danima i godišnjim dobima koja se neosjetno ko pjesak u klepsidri troše moj grki hljeb svagdašnji bješe teržka borba s porugom nerazumnih. Podlost njihova bješe samo bolni bič za moju samo tobom ispunjenu i prosvjetljenu dušu .

Bože primi me, jer ja dobro znam da ovom svjetu i ovim grješnim ljudma ne pripadam, njima koji uvjek u sebe ko vlci mogu pobječ i u sebi đavolji oslonac protu Tebe i mene nači.

1384. ljeta usjeèe Sanko, a pisa Pavko. Bože, primi ga sebi odmah, preko reda, jer on ti cjelom dušom svojom pripada. Na ovom svjetu on sa sobom nije znal šta bi, a da istina bude potpuna ni mi nismo znali s'ta bi s njim.

48.

Bože, grdno si zgriješio. Kako češ me samo na sudnjem danu u otči motči pogledati? Uzo si sebi Vitriju, kščer našu jednu jedinu prije no si uzo mene Hlapca, otca njejzinog i Šoru mati njejzinu. Kako si mogo ko priprost človek zgriješit v brojenju naših dana. Al prost človek se ispravi, a ti ne. Kakvo ti to srtce imaš? I imaš li ga uopšte?

A kad se budemo vidjeli, a kad tad vidjetčemo se, ja svoje otči u stranu odvrnuti netču. Za srce si me ujo i nema ti tog izgovora koji bi zmisliti mogo da ti grijeh tvoj u srcu mom ikada budne oprošten.

Živjeh u svijetu, koji ti po liku svom stvorio si, i vidjeh koliko je nepravde svud uokolo, al vjerovah i nadah se da pravde bar na nebu i u tvom srtcu ima. Ja još dišem, al kako brez Vitrije živim to ti Bože dobro znaš. A kako mi je kad se zjutrom zbudim, a znam da me ne tčeka kščer moja i da me na kraju moga puta ne tčeka ni pravda, ni oprost, ni spas. E to, to kako mi je, samo ja znam. Al ja to izbrah za se i ni me nitčeg strah.

Ovi kam u spomen Vitriji dižem. Njoj on pomoč ne mre, al tebi ako se nad njim zmisliš more.

1232. ljeta kad Bosnu, našu i plemenitu, kralj Ugara zemjom heretika zvaše i bje speman da te ubje tšto ne misliš isto kako misli on. Kralj, a nerazuman èlovek. Ko da ne zna da oni koji isto misle ne misle uopšte.

49.

A se leži Veseoko Zmrk kog za života njegovog osim majke niko pravo ne razumjede, jer on življaše svoje življenje po svome. Njegovi najboljši dani bjehu njetgove notči.

Bože, zašto si dao vočki plod več da je gladan zbere, i rjeku si zmislio da žedni vodom žeđ zgase, i dan si stvorio da sve što živi pjeva, a notč da se ljubi i medovina pije i da oni koji mogu i hotče od zlih pogleda se skriju.

I zašto če djevojkam usne vetč da ih Veseoko jubi. A jubio ih je mlogo i nikdar mu puno ne bje. I hvala ti Bože što se on nikad v tom ne zmori. Vavik je i stio i mogo još.

I višlje je djece iza njega ostalo no što je za svog života potkivač Kram konjskih kopita potkovo, a potkovo ih je da im se broja ne sjetča.

Bože, sad kad sve je prošlo ne sudi slijepo ko ljudi grijehe sina mojega. To tšto je za življenja činio nije bilo grijšno. Mlogo je tajnih tovara sretče on unio u mloga ženska srdca. A to tšto ga muški nisu voljeli, dobri Bože, oni su krivi, a ne on, jer oni nisu znali kao Veseoko srdcem jubiti.

I prije nego tšto svoj konačni sud njegvoj duši izrekneš, molju ti se pitaj za pravu istinu one duše koje je jubio. Poslušaj šta kažu i kako kažu pa onda po pravdi presudi.

A on je, onakav kakav bje i kakvog ga ti na moju molbu stvori, jubeči i u smrt tebi na poklonjenje sa zahvalnošču i veseo otšo.

1452 ljeta kam mu usjeèe Mildrag Vlkov, pisa glagoljskim pismenom dijak Gojak, a naruèi i plati mati Hrapija.

50.

A se leži Čeprnja Mrđeš v Bosni.

Bože, kako to da nigdi iz sela svojega za života svog ne mrdoh, a uvik stran svima bih, ko iza sedmog brda neki tujdi seljanin.

A tčinih sve u življenju svojemu tšto i drugi v selu tčiniše, i njivu orah, i travu na livadah kosih, i žito žnjeh, i zženih Dumbu moju kučnicu i štirji sina dobih i dvi kšči, i Boga svakog sedmog dana v tjednu za oprost molih, iskreno seljački, jer drukčje ni ne znah, a prvijeh tšest dani ko i drugi psovah i Boga i življenje svoje.

Živjeh terško ko i svi na zemji koji od zemje i hira neba žive. Ne zgrijših spram Dumbe višlje no tšto drujgi zgrijšiše spram svojijeh kučnicah. Ni spram Kulina ne zgrijših, jer dadoh kolko mogoh, al manje no tšto iska, jer i meni zemja uvik malo dade. Tčini mi se da višlje žulja v nju zasadih neg zrna šenice iz nje dobih. I hljeb koji jedoh za svojega življenja na moj znoj stalno miriso mi.

Sa svima u miru živjeh, al u sejbi se sa stotinom hrvah stalno. I ko bjehu oni Bože koji ulažahu v moje misli ko lopovi v tujde kutče. Po danu se ne dah, mlogo je snage v mojim rukma i plašiše me se, al notču, notču oni odapinjahu iz daljine i iz tame svoje strijele v moje tijelo, svoja koplja zabadaše izmeđ mojih rebara. Ko bjehu oni Bože odgovora od tebe ne dobih. Sad kad tebi idem, idem sam, njih neima i pitam se gdji oni nestaše, kojim tajnim putima odoše i kome i kuda i zašto? I ko ih posla?

Ne privali mi ovi biljeg namjerniče, jer ako Božji sud, kao i moje življenje, budne mi spram mene nepravedan, ovaj biljeg mi je jedina nada da kašnje kad pobjedi istina da se toj pobjedi mogu moje gole kostji radovati.

1199. ljeta v zimu bi Èeprnja Mrðeš v zemju zakpan, al ne zna se da l' to bješe on il' vlk. Mi znamo kako je s njim bilo nam, pa odahnusmo. A kak mojže bit kašnje to jotš ne znademo.

51.

HERBARIJUM

ZABORAVLJENIH DUŠA

dijelovi zapisa sa stečaka za koje se ne zna

ni tko ih pisa ni kome ni kada

...... greške koje dugo tčinih sad životom svojim zovem.

... . Probao sam jednom davno, k'o dijete, divlju jabuku i to me stalno kroz život pratilo. Dobri Bože, zašto i u smrti isto je.

Oni koji nemaju šta da kažu obično govore. Oni koji znaju istinu šute, a ......

Mi ... ... smrznute sjene koje tčutke tčekaju neko proljetje koje nikako da dojde.

Nije mi dosadno, jer nikad nisam sam. Skupljam ehoe tujdih neizgovorenih rijetči .... a .... sklapam svoje svjetove.

.. u ovoj beskrajnoj šutnji ja slutim prisustvo i nagovještaje tvojih ne Božijih koraka. Ako je to još i Božija kazna ja se toj kazni cijelim svojim ludim srdcem radujem.

.... i ovdje se k'o na zemlji bajno sanja samo što se iz sna ne budi. A ako .....

Vjetčnoj tišini zvuk nije otkrovenje vetč k'o kravi trava samo dnevna hrana.

.... jer Nebo postoji da bi ti misletči da češ skotčiti u vjetčnost lakše skotčio u ništa.

.... ti ne mreš ni sebe da smjeriš ...

... vjerovao si svojim rijetčima ne otčima i sad ti je žal. A ja bih tako volio da sam bio ti.

.... sve taština je ...... ... nasukačeš svoju dušu na svoje kosti.

.... nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh medju zvijezde i ......

Neispunjeni sni peku ko prave rane od sjekre.

... ako ikako možes ne dolazi. Ovdje si stalno sam. ....

Dubina ti bješe pliča nego tvoje vjerovanje. A i te tvoje riječi o njoj ...

..... i ne znaš koliko si izgubivši dobio.

..... ovdje se glasovi odljepljuju iz riječi i niko nikoga ništa ne razumije.

več sam na drugoj strani, prepoznajem hodnike, andjele, .... volim te, volim, al' ti diši, diši, samo diši.

...... a nas'e vrijeme če opet doči.

Zapis sa stečka moga pra ... pradjeda koji je prepisao djed moj Hajdar Tanovič iz Gacka koji se tamo rodi 1876. godine, a leže u Vrhbosni 1964.

A se leži Taniša Črk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, al bez slobode, k'o lovački pas kralju dodjeljen.

Živjeh al vodom ne zgasih žedj nit plodovma zemje ne vtolih glad, jer se glad i žedj vratjahu svaki dan u utrobu moju, kao tšto se vsaki dan vratčah ja iz polja kutči svojoj isti, al za taj dan druktčiji.

I stalno mišljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoč otči svoje, i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tšto se zjutrom otvaraju projzori i dverji doma tvojega i mojega.

I stalno te tčekah i nadah ti se stalno. Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani. Samo muk.

I rodi se sumnja u dus'i mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi, uzalud ne tčekaš spasenje od mene.

I s tom teržkom mišlju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da oni koji protčitaju vide tko tče od nas dvojce pervi dočekat spasenje.

Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie, Dalmeiše i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tšto nehtjeh vidjet, a ne dotčekah ono ts'to srdce moje stalno tčekas'e i samo to željaše.

Izjava o odricanju autorstva

Ovo nisu pjesme, ne dao mi to Bog, niti je ovo zbirka pjesama. Niti sam ja, Bogu hvala, tamo neki pjesnik. Šta bi na to samo rekao moj djed.

Ovo su samo misli mojih pradjedova skupljene izmedju korica knjige, misli koje su nataložene u meni kao mulj i pjesak u koritu rijeke.

To su ujedno vjekovna sječanja na ono vrijeme kada je svako današnje zrno pjeska bilo veliki kamen i kao takvo se i osječalo ogromnim, neprobojnim, nepomičnim i neprolaznim.

I danas je isto. Srce kamena ostaje istim bez obzira koliki je kamen.

Ne znam, moj dragi djede Hajdare, šta bi ti rekao na sve ovo, al' ja zapisah po sječanju samo ono što si mi ti kazao.

I ništa ne dodah, i ništa ne izmislih sam i na to sam, kako vrijeme odmiče i ja tebi sličniji bivam, sve više i više ponosan.

Budale mi nikako ne vjeruju da ja u pjesku čujem govor velikog kamenja i da taj govor ima tvoj glas.

Al' ne sekiraj se djede, budala je, kao što žnaš, uvijek bilo više no pametnih ljudi i uvijek če ih biti. Nevjernima treba dokaz, pisani komad papira, pa evo im ga.

Potpis:

Sarajevo, 20 august 1994.

O stečcima

Danas Bosnom jašu savremeni jahaći Apokalipse: smrt, razaranje, etničko čišćenje i laž. Razara se sve što su hiljadama godina ljudski duh i mišiči naših pradjedova stvarali i stvorili. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom iza njih ostaju razoreni gradovi, spaljena sela, mrtvi koji se pretvaraju u statističke izvještaje. Sa svakim novim brojem te besramne svjetske statistike beščašća, svakodnevno bestidno publikovane preko radija i televizije, gradi se trajni spomenik neljudskosti onih koji su se ljudima, pravovjernim i nacijom izgrađenom na smrti i sili htjeli zvati. A istina je:

Tu na tom uistinu geografski malom prostoru Bosne, gdje su se vijekovima sudarale egoistične namjere različitih kultura i civilizacija, grčko-helenističke i rimsko-etrurske, gdje je bila granica Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, gdje su u zagrljaju zauvijek ostali izmješani Islam i Hrišćanstvo, tu je ostalo rasuto na desetine hiljada stećaka. To su nadgrobni spomenici onih koji se između jedanaestog i petnaestog vijeka nijednom carstvu ni uticaju nisu priklonili, već su ostali vjerni sebi i onome što su samo u sebi i u Bosni mogli naći. Na toj prostornoj vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su našli svoj put u mirenju nepomirljivog, u preplitanju i prožimanju onoga što je težilo potiranju svega što nije istovjetno. Vrijeme je pokazalo da je na ovim prostorima ljudska misao uvijek bila pametnija od mača. Od mača se ginulo, ali se od misli i sa misli živjelo, jer mač nije mogao da razriješi suprotnosti. Tu na tim prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je svaki vid egzistencije bio uslovljen koegzistencijom ljudski duh, a ne mač, je ostavio trajne vizije i filozofiju života. Historija istina bilježi one koji su sve razarali, ali pamti i vrednuje samo one koji su nešto gradili.

Danas imam 46 godina, jer sam rođen nepune tri godine nakon što je završen Drugi svjetski rat, iste godine kada je objavljeno da je pronađen tranzistor i ponovo nakon dvije hiljade godina stvorena država Izrael, a svega trinaest godina prije nego je prvi čovjek otišao u svemir. Bio sam savremenik onih koji su prije dvadesetpet godina zakoračili na Mjesec i ćije sam prve korake po njemu pomno pratio na televizijskom ekranu. Mnogo sam učio i mnogo naučio. Radio sam u laboratorijama po svijetu u kojima se pokazalo i dokazalo da postoji antimaterija i da ono što je izgledalo nedjeljivo kao što su proton i neutron postaje djeljivo i to na beskrajno složen i komplikovan način. Dotakao sam kamen donešen sa Mjeseca, neki drugi svijet koji mi se činio tako stran i dalek. Vidio sam kako se Oktobarska revolucija koja je na početku vijeka bila velika nada pokazala krajem tog istog vijeka kao najveća zabluda.

Ali initimno, nikada nisam prestao da vjerujem da su jedino natpisi koje sam pročitao sa stećaka prava istina o životu. Jednačine koje sam naučio, i kojima se svijet elektrona i mikročipova pokoravao, su me oduševljavale, računari beskrajno radovali, ali sam znao da ono što je danas tehnička i tehnološka istina sutra će biti samo muzejski eksponat. A kada bi pročitao natpis sa stećka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele riječi u rečenice i bez rečenićnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik, istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav prema ženi i baštini i čuđenje pred smrću. I ljudski strah pred zaboravom i prkos malobrojnih ali uistinu hrabrih pred Bogom. Ta nepogrešivost u izricanju, ta tačnost u formulaciji, to odsustvo ukrasa i suvišnosti, ta zgusnutost su bili govor slika u kamenu namijenjen vjećnosti, ali i pečat na duši za pokoljenja koja su dolazila. Pred očima promiču vitezi u oklopima, lovci u lovu, ratari u polju, borci na viteškim turnirima, propeti konji, igrači u kolu, dame u haljinama, cvijeće, vukovi, medvjedi, veprovi i psi. Među omiljenim ukrasima su križ, polumjesec, zvjezde i svastika. Prizori slave život, radost, fizičku snagu i veselje. Upitanost nad smrću i nestankom se sluti iz pojedinih zapisa, a ne izvire iz uklesanih slika.

Te kamene gromade su ponekad teške i po 30 000kg i nemaju isti oblik. Nekad je to sarkofag s krovom na dvije vode, nekad visoki stubac ili obična ravna ploča, ili tumba, (sanduk u formi duguljaste kocke sa ravnim površinama), ili jednostavan nepravilan grubo isklesan monolit. Prosječna dužina im je oko 2m, širina oko 1m. Ploče su visoke od 30 do 50cm, a sarkofazi i tombe oko 1,5m. Visina stubaca je preko dva, ali ne i preko tri metra. Danas u Bosni i Hercegovini postoji 1300 grobalja sa stećcima (od toga u Hercegovini ih je oko 400), dok ih je još oko 150 u Dalmaciji. Ukupan broj sačuvanih stećaka je oko 40 000. Gotovo sva groblja su na uzvisinama odakle se pruža divan pogled na okolinu, kraj iz koje su potekli oni koji su tu zemlju i srcem i dušom voljeli.

I sada, nakon ovog krvavog iskustva, više i iskrenije nego ikada prije, vjerujem da oni koji su znali tako vjerovati, klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se plaše, ni oni ni one generacije koje su ih naslijedile, nijedne budućnosti.

Literatura:

1. STEČCI GOVORE, (Izbor natpisa sa stečaka), u redakciji Bore Pavloviča i Ivana Rengjea, vlastita naklada, "Grafička škola", Zagreb, 1954.

2. STARI BOSANSKI EPITAFI, sabrao i priredio Mak Dizdar, Biblioteka kulturno naslijedje Bosne i Hercegovine, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1961.

3. BOGOMIL SCULPTURE, (Esseys by Oto Bihalji-Merin and Alojz Benac, photography by Tošo Dabac), "Jugoslavija", Beograd, 1962.

4. STARI BOSANSKI TEKSTOVI, sabrao i priredio Mak Dizdar, Biblioteka kulturno naslijedje Bosne i Hercegovine, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1969.

5. PISANA RIJEČ U BOSNI I HERCEGOVINI, (od najstarijih vremena do 1918. godine), grupa autora, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1982.

Sadržaj:

Posveta Maku Dizdaru

Zapis sa stećka dobrog starca Hlapa Žunbora,

starješine crkve Bosanske

1. Zapis sa stečka Ljubljenova iz 1258. ljeta ................................ 3

2. Zapis sa stečka Berka Miotos'a iz 1317. ljeta .......................... 3

3. Zapis sa stečka Hvala Radohtiča iz 1183. ljeta ...................... 4 4. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1201. ljeta .............. 4 5. Zapis sa stečka Hlapca Tihmiliča iz 1417. ljeta ....................... 4

6. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1204. ljeta .............. 5 7. Zapis sa stečka Borne Hlapojeve ks'čeri iz 1193. ljeta ......... 5 8. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1336. ljeta ................ 5

9. Zapis sa stečka Bakule Vlaviča iz 1259. ljeta .......................... 6

10. Zapis sa stečka Milca Povržena iz 1165. ljeta ........................ 6

11. Zapis sa stečka Kuldukova iz 1449. ljeta ................................. 7

12. Zapis sa stečka Ahmata Stuka iz 1198. ljeta ........................... 7

13. Zapis sa stečka Stanca Godinovljevog iz 1204. ljeta ............. 7

14. Zapis sa stečka Ljubena Dragote iz 1405. ljeta ...................... 8

15. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1387. ljeta .............. 8

16. Zapis sa stečka Kulduka Kriliča iz 1268. ljeta ......................... 8

17. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1334.ljeta ............... 9

18. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1174. ljeta .............. 9

19. Zapis sa stečka neznanog Bos'njanina iz 1377. ljeta .............. 9

20. Zapis sa stečka Sermorada Ozrkova iz 1322. ljeta ................. 9

21. Zapis sa stečka Bokčina Radiniča iz 1205. ljeta .................. 10

22. Zapis sa stečka Čeprnje Dobrogosta iz 1328. ljeta .............. 10

23. Zapis sa stečka Prehtena Kukleča iz 1345. ljeta ................... 11

24. Zapis sa stečka Klutovog iz 1288. ljeta .................................. 11

25. Zapis sa stečka Dinka Vlkca iz 1327. ljeta ............................ 12

26. Zapis sa stečka Linila Hotjenovog iz 1402. ljeta .................... 12

27. Zapis sa stečka Gorčinova iz 1253. ljeta ............................... 13 28. Zapis sa stečka Tolmina Klka iz 1429. ljeta ........................... 13

29. Zapis sa stečka Vlkova iz 1209. ljeta ..................................... 14

30. Zapis sa stečka Bokčilova iz 1389. ljeta ................................ 14

31. Zapis sa stečka Rastudija Prvonjega iz 1203. ljeta ............... 15

32. Zapis sa stečka neznaniem Bos'tjanim iz 1449. ljeta ............ 15

33. Zapis sa stečka kneza Nenca iz 1094. ljeta ........................... 16 34. Zapis sa stečka Vlkosave Dobre iz 1352. ljeta ...................... 16

35. Zapis sa stečka Trtis'inog iz 1174. ljeta ................................. 17

36. Zapis sa stečka Krača Obodana iz 1313. ljeta ..................... 17

37. Zapis sa stečka Suldukovog iz 1135. ljeta ............................ 18

38. Zapis sa stečka gosta Mis'ljena iz 1273. ljeta ....................... 18

39. Zapis sa stečka Krks'e i Kalije iz 1447. ljeta ......................... 19

40. Zapis sa stečka Tolojevog iz 1066. ljeta ............................... 19

41. Zapis sa stečka Didodraga Gojaka iz 1167. ljeta .................. 20

42. Zapis sa stečka Prijezde Vignja iz 1303. ljeta ....................... 21

43. Zapis sa stečka Aste Bogčinove iz 1422. ljeta ..................... 21

44. Zapis sa stečka starca Radina iz 1317. ljeta ......................... 22

45. Zapis sa stečka Mrkše iz 1333. ljeta ...................................... 22

46. Zapis sa stečka Vlka Tomiša iz 1240.ljeta ............................. 23

47. Zapis sa stečka Vrsanovog iz 1384. ljeta .............................. 23

48. Zapis sa stečka Vitrijinog iz 1232 ljeta ................................... 24

49. Zapis sa stečka Veseoka Zmrka iz 1452. ljeta ...................... 25

50. Zapis sa stečka Čeprnje Mrđeša iz 1199. ljeta ..................... 26

Herbarium zaboravljenih dus'a .............................................. 27 - 29

Zapis sa stečka moga pra...pradjeda ......................................... 30

Izjava o odricanju autorstva .......................................................... 31

O stečcima ....(lični stav)....................................................... 32 - 33

Literatura ...................................................................................... 34

A se leži dobri starac Hlap Žunbor bosanske crkve starješina u Milama u Vrhbosni.

Bože, ono što dadoh da se usječe na moj biljeg, te moje hude misli, je sve što od mene ostade u svjetu koji jedino znam. Zemji vratih tijelo, dušu nebu. Drugog više ništa ni ne imadoh.

Dok bjeh živ, kako živjeh, Bože, to najboljše znamo ti i ja. Vidjeh mnogo nepravde i puno zla za života svojega, al ne napustih tvoj put srca i razuma. A bjeh u kušnji tisuču put i mnoge notči probdjeh hrvajuč se sa sobom. Zlim ne vratih zlom, silnijem silom. I druge tako svjetovah. Al jedino što vidješe otči moje je da se zlo ustostručava i da kvarne kazna ne dostiže. I moji dani i moje notči postaše more, al istrajah na tvojemu putu.

Sada na kraju moga puta, čistih ruku i srca, ja ti se Bože obračam. Ne čekaj sudnji dan, do tada če i nevini krivi postati, a tvoja krivica biti največa.

Ovaj kam če mojom voljom pritisnuti moje kosti. Neka tako bude i terže muke sam živ izdržo. Ja se samo molim da moje riječi probude tvoje srce i pokrenu tvoju ruku.

A vama moja bratjo i sestre koji ostajete poručujem da sačekate dok Mjesec ne promjeni četiri svoja lika. A ako se ništa dotle ne zgodi zdrobte ovaj kam u tisuče kamenica i brante se od zlih. I meni grešnom vi tada oprost dajte, jer vas i pored svojih očiju ko sljepac učih da se Zlo pobjedjuje Dobrim.

leta 1408. v zimu, ljeta krvavog i ugarskog klanja v Doboru kog tèe dovjek po zlu pamtiti dobri Bostjani